Često čujem da ne treba “razmaziti” dete i evo ražmišljam šta to znači i kako je to moguće.
Spojler: nemoguće je previše voleti dete. Unapred hoću da kažem da nisam psiholog i samo delim mišljenje kao jedna majka. Prve potrebe deteta su vezane sa instinktom preživljavanja: u bezbednosti, snu, hrani. Sve te osećaje asociiraju na majku ili drugu osobu koja se stara o njemu, tako se formira prva afektivna veza u životu (afekat = osećaj, emocija). Dete se oseća sigurno i zaštićeno ukoliko majka odgovara na njegove potrebe. Ako proceni da će mu majka posvetiti pažnju samo kada je bolesno ili uplašeno – onda se dete ponaša tako.
Decu sa sigurnim obrascom afektivne vezanosti, zahvaljujući majčinoj dostupnosti i privrženosti, odlikuje osećaj prihvaćenosti i zbog toga ona odrastaju u sigurne, samopouzdane osobe.
Kroz godine odrastanja, čovek ovu vezu prenosi na svog partnera, a kasnije i na svoju decu. U suprotnom, osobe bez obrasca afektivne vezanosti odlikuje nezrelost, nesamostalnost. Njihove odnose karakterišu strast, ljubomora, bes, posesivnost. Raskid loše podnose i zbog toga se trude da očuvaju svoje veze ma kakve bile. Takve osobe ceo život traže ljubav i odobrenje od partnera u pokušaju da nadoknade nedostatak bezuslovne ljubavi u detjinstvu.
Šta je siguran obrazac afektivne privrženosti? Koliko ljubavi je dovoljno i da li može da bude previše? Da li sme roditelj da se ljuti na dete?
Osnovne potrebe kao što su san, hrana i bezbednost su najjače u prvoj godini života i polako postanu slabije oko treće godine, kad se pojavljuju nove dominantne potrebe: komunikacija, samostalnost, igranje uloga sa drugom decom. Kao što mi ne ograničavamo san i hranu u strahu da ne bi dete naviklo da spava i jede previše, tako treba pružiti ljubav, provod na kvalitetan način po potrebi deteta, maziti, milovati, grliti, stalno stavljati do znanja da je voljeno bez uslova, bez obzira da li sluša ili plače. Ljudi koje su preživeli glad, kasnije ceo život štekaju hranu. Ostavljena deca iz disfunkcionalnih porodica ipak najviše vole majku i pate za njima godinama. Napokon, dete sa zadovoljenim osnovnim potrebama tokom odrastanja može lako da se priključi druženju sa vršnjacima i polako se odvajati od majke. I onda stiže kriza treće godine)
Ali to je već druga priča, svaka kriza je uvek rast i razvoj) Jedino što bih htela da dodam da ljubav ne znači da ja ne smem da se ljutim na dete. To je deo vaspitavanja. Ali uvek pre nego što kaznim pitam sebe da li trenutno više volim dete ili sam više besna. Ako je prvo – onda ljutnja je opravdana i neće da naškodi, ali ako je drugo – moram da se smirim pa tek posle da se obratim detetu.
Mazite i volite decu dok ona to dozvoljavaju) Kakvo je vaše iskustvo?